Bazeni adaptivne varijabilnosti

Dobrodošli na blog na kojem objavljujem svoje kratke priče, svaki komentar je dobro došao.


23.03.2021.

Tranzitna zona

Jutro je počelo tako što je Brko ušao u kancelariju i počeo energično mahati mojim bosanskim pasošem kao da upravlja željezničkim saobraćajem. Prije nego sam i gutljaj kafe stigao popiti, digao je dreku na lošem engleskom gestikulirajući da odmah pođem sa njim. Krajem proljeća 1996. sam već tri mjeseca u Abu Dhabi i iz kadrovske obavještavaju da moram, zbog produžetka vize, izaći pa se ponovo vratiti u Emirate.
Brko me vozi na aerodrom, sa sobom nosim samo avionsku kartu, kutiju cigareta i pasoš koji mi je donio iz administracije. Pokušavam mu objasniti da bi trebali svratiti do mog stana ali on odmahuje glavom, let do Dohe traje svega sat vremena i čim u Kataru dobijem pečat, isti avion će me odmah prevesti nazad. I dalje se sva ta trka na aerodrom čini pomalo suludom ali Brko govori da ne brinem, uvjerava me da je ekspert za vize, kaže da mu vjerujem.
Brko je ugojen, proćelav Jordanac srednjih godina. U firmi radi kao vozač, kurir za administraciju, a nisu mu strane ni manje kancelarijske popravke. Dok se vozimo po ko zna koji put provjerava, pohotno se smješkajući, imam li sestru u Bosni. Svojom epskom zagrijanošću za bijele žene će mi dosađivati sve dok ga jednom nisam upitao ima li on sestru za mene. U šoku je prestao gladiti brkove i crvenog lica izbjegao odgovor. Pokazalo se da me rado vidio kao šurjaka, ali ne i kao pretjerano dobru priliku za zeta.
Ulazim u avion ispunjen do posljednjeg mjesta, putnici su uglavnom građevinski radnici iz Indije, Pakistana i tek poneki Arap. Jeftini je let pa su sjedišta posebno skučena, shvaćam da u brzini nisam stigao uzeti ništa za čitanje. Tješi me da ta dva sata, koliko let sa povratkom traje, mogu i prespavati. Sat kasnije izlazimo iz aviona u aerodrom Doha, sa jedne strane je prolaz sa zatamnjenim vratima kojima se ulazi u Katar, a sa druge carinska kabina za putnike koji samo ovjeravaju pasoš. Od cijelog aviona tek par ljudi ulazi u zemlju, mi ostali se ispred šaltera granične službe istrajno guramo unutar tranzitne zone. Primjećujem da Arapi sa kojim sam doputovao zapravo rade za ljudske resurse. Svaki od njih ima u rukama gomilu dokumenata, laktaju se i molećivo dozivaju službenika na arapskom. Uspio sam nekako ubaciti svoj pasoš u gomilu, poslije nekog vremena carinik odlučno vraća nazad desetak neovjerenih putnih isprava među kojima je i moja. Putnici koji su dobili pečat odmah kreću nazad u avion, pitam ga na engleskom koji slabo razumije šta se dešava, odgovara mi kratko: “Sutra”. Kada mu pokušavam reći da imam kartu za avion koji će upravo poletjeti, carinik mi kao nerazumnom djetetu nestrpljivo objašnjava: “Nema problema. Aviokarta isto vrijeme. Sutra. Nema problema. Sutra”. Dok nastojim shvatiti šta se dešava on je već zatvorio šalter i nestao iza vrata za službena lica.
Ukrcavanje za Abu Dhabi je završeno, uskoro čujem rulanje po pisti a potom i polijetanje aviona. U uglu hodnika pronalazim stojeću kantu sa pepeljarom, gornju površinu čini posuda puna pijeska u koju su zabodena samo dva čika, jedan bijelog a drugi žutog filtera. Palim cigaretu, sat na zidu pokazuje da je dvanaest sati, točno u podne, pijesak u pepeljari sa suprotstavljenim opušcima naliči pustinjskoj revolveraškoj sceni. Kockasti ekran ispisuje da je sljedeći let za Abu Dhabi, baš kako je carinik i rekao, tek sutra u isto vrijeme. U Dohu ne mogu ući jer nemam katarsku vizu pa sam naredna 24 sata beznadno zatočen u tranzitnoj zoni.
Gasim cigaretu i sada su već dva žuta revolveraša nasuprot jednog bijelog. Niz hodnik vidim toalet, a sa druge strane je radnja u kojoj se, iz meni nedokučivog razloga, pored arapskih dnevnih novina prodaje samo još i donji veš. U drugom kraju hodnika je čajdžinica sa par plastičnih stolova, sa olakšanjem saznajem da prihvaćaju emiratske dirhame. Kada izbrojim sve pare uviđam da imam dovoljno novca samo za sendvič sa sirom i kafu. Još jednom gledam na sat, prošlo je svega petnaestak minuta od kada mi je odletio avion. Odlučujem da ću sendvič pojesti tek nekada uvečer kada budem već ozbiljno gladan, vodu mogu piti i sa slavine u toaletu, a kafu popiti ujutro da se nagradim što sam pregurao noć. Brojim cigarete, trebalo bi da mi potraju ako budem racionalno dodavao svoje žute revolveraše u pijesak pepeljare.
A onda dugo hodam u krug, od ulazne kapije preko toaleta i radnje sa donjim vešom, pored čajdžinice, sve do šaltera za ovjeru pasoša gdje je zamišljeni cilj. Dok kružim nastojim da ne dižem pogled prema zidnom satu, pa umjesto toga brojim podne pločice. Potom ulazim u radnju i sa zanimanjem pregledam donji veš, baš kao da ga mislim kupiti, a listam dnevne novine kao da razumijem arapski. Izložena štampa, po nesreći, gotovo da nema slika tako da je nemoguće ni nagađati o čemu pišu. Prodavač Pakistanac naslućuje da ništa neću kupiti pa me počinje strogo gledati.
Umoran sjedam na red neudobnih plastičnih stolica, svaka je ograđena naslonom za ruke pa je nemoguće pružiti se na nekoliko njih. Nekoliko Pakistanaca i Indijaca, zatočenih kao i ja u tranzitnoj zoni, su od zemljaka u radnji sa donjim vešom dobili nekoliko kartona i napravili prilično dobre ležajeve. Ništa od zatvoreničke solidarnosti, mada 24 sata dijelimo istu sudbinu iz nekog razloga sve vrijeme ćemo se hladno ignorirati.
Nastavljam cirkulirati kružnim tokom aerodromskih hodnika, možda haluciniram, zapravo sam izgubljen kao Tezej u velikom labirintu palače u Knososu, strahujem od susreta sa strašnim Minotaurom? Trebam li vuneno klupko princeze Arijadne, prelijepe kćeri kralja Minosa, da bi pronašao izlaz iz zatvorenog kruga tranzitne zone?
Onda odustajem od mitologije i filozofiram, ovaj prostor je ustvari alegorija samog života. Na svijet dolazimo sami, preko ulazne kapije, nekim ekonomičnim devetomjesečnim letom. Potom dosta vremena provodimo u toaletu, gledamo po kojekakvim trgovinama stvari koje nam ne trebaju i buljimo u medijske sadržaje koje ne razumijemo. U poznim godinama nas čeka neka plastična stolica u čajdžinici, tu umorno žmirkamo na svijet oko sebe čekajući pečat i otvaranje izlazne kapije.
Prema planiranom redu letova, ukrcavanje za Abu Dhabi je počelo naredni dan u podne. Previše sam umoran, gladan i neispavan da bih pred novim carinikom, koji mi ovjerava pasoš, pokazao nestrpljivost. Gasim posljednju cigaretu, u jednoj ruci gužvam praznu kutiju cigareta a u drugoj čvrsto stežem avionsku kartu, baš kao da bi mi je neko mogao oteti. Nakon noći provedene na aerodromskim plastičnim stolicama, avionska sjedišta ekonomske klase više ne izgledaju tako neudobno.
Poletjeli smo, i mada sjedim do prozora, nemam želju još jednom pogledati Dohu, okrećem glavu i zatvaram oči. I dalje sam u hodnicima tranzitne zone, pravim krugove od ulazne kapije do toaleta i prodavnice, pa onda pored čajdžinice, sve do šaltera za ovjeru pasoša gdje je zamišljeni cilj.
Copyright Zlatan Nezirović 2021

08.02.2021.

Statist i Švabica

Sa deset godina sam oduševljeno prihvatio ponudu da „glumim“ u TV filmu, poslije se otkrilo da ću zapravo samo statirati ali tada još nisam shvaćao razliku između ta dva angažmana. Moje ishitreno hvalisanje o nastupu na malom ekranu rezultiralo je nadimkom „glumac“ koji se od tada godinama lijepio za mene u kontekstu koji najčešće nema nikakve veze sa sedmom umjetnošću.
Na okupljanju prije snimanja Neki faktor na filmu je rekao da se projekt zove „Ćorkan i Švabica“ što ne samo da je mom dječjem uhu zvučalo prilično bezvezno, već nije ni obećavalo priželjkivani ratni spektakl. Poslali su nas u garderobu Sutjeska filma, užurbana žena me je ozbiljno odmjerila od glave do pete i iz prostorije pune odjeće svih boja i veličina izvadila dječje mornarsko odijelo koje mi je besprijekorno pristajalo. Dok sam se oblačio lav, iz obližnje Pionirske doline, je zbog nečega glasno negodovao, sredovječan čovjek u kostimu bosanskog seljaka je rekao da možda i on hoće u film na šta se tek poneko reda radi nasmijao. Bunim se što moram sa odijelom nositi i mornarsku kapu ali žena u garderobi me prvo uvjerava da mi dobro stoji a onda iznervirano govori da ima da je nosim i tačka, istjerala je ona svoje i sa većim zvijezdama od mene. Kako odurnu kapu barem ne moram stavljati na glavu dok snimanje ne počne ona će mi cijeli dan biti nepotreban teret u rukama i od dosade ću je često bacati u zrak kao da sam diplomirao na američkom koledžu.
Konačno ulazimo u studio dekoriran nalik unutrašnjosti cirkuskog šatora čime stvari postaju barem malo zanimljivije, pozornica je osvijetljena i nas statiste usmjeravaju u polumrak prostora za publiku. Sjedimo na drvenim klupama, iznad nas su obješeni fenjeri jer se radnja filma dešava početkom 20. vijeka, kako dosta kasnije iz pripovijetke saznajem, u neimenovanoj bosanskoj kasabi bez struje. Šaljivdžija iz garderobe opet ispaljuje neku dosjetku ali ovaj put biva u startu oštro sasječen od Nekog faktora na filmu. Po načinu kako je komedijaš doveden u red vidimo da je nisko u produkcijskoj hijerarhiji, zapravo obični statist kao i mi. Od tada se više nitko ni uljudnosti radi ne smije njegovim dobacivanjima pa se počinje postiđen osamljivati, neko od odraslih podsmješljivo primjećuje da mu odjeća seljaka baš dobro pristaje.
Na scenu dolaze klaunovi koji ispred kamere bezbroj puta izvode istu predstavu, Neki faktor na filmu nam pri svakom ponavljanju govori da se glasno smijemo što vremenom postaje pomalo zabavno. Imao sam i tren slave kada mi je rečeno da protrčim ispred kamere što sam za razliku od klaunova iz prve sjajno uradio pa kadar nije trebalo ponavljati. Neki faktor na filmu je rekao: “Bravo mali!” pa su me svi hvalili i tapšali po ramenima. Onda se opet nešto dugo čekalo pa smo ubijali vrijeme hodajući dugim hladnim hodnicima bez prozora, u mračnim uglovima prašinu su nakupljali različiti komadi scenografije. Nikome nije bilo dozvoljeno izaći iz studija jer nas je Neki faktor na filmu svaki čas mogao zvati nazad, izgubivši pojam o vremenu u jednom momentu sam kroz staklena ulazna vrata primijetio da napolju već pada mrak. Baš kada se činilo da ćemo pasti u nesvijest od gladi osjetio se miris hrane i napravili smo red ispred mjesta gdje se dijelio obrok. Stojećke smo pojeli vruće kobasice u pola somuna sa ljutim senfom izvanrednog ukusa, ohrabren time što se grupi naglo popravilo raspoloženje statista u kostimu bosanskog seljaka nam se stidljivo pridružio. Kao neko ko ima spremnu šalu čekao je da ga neko pogleda i primijeti a kako se to nije desilo uvrijeđeno je odlučio pojesti sendvič u drugom kraju hodnika.
Neki faktor na filmu nas je pozvao nazad na set, ponovo smo popunili prostor u publici i do kasno u noć uglavnom na komandu aplaudirali i trudili se da nas kamera ne uhvati u zijevanju. U polusnu sam se potpisao u veliku smeđu svesku tvrdih korica i blagajnik mi je odbrojio pare, kući stigoh u neke sitne sate čvrsto stežući u džepu kovertu sa prvim zarađenim parama. Dugo najavljivanu televizijsku premijeru ovog prilično tegobnog filma je odgledala cijela porodica, par sekundi u kojima majstorski protrčim ispred kamere nisu napravile veće turbulencije u svijetu šoubiznisa.
Četiri decenije kasnije na internetu pronalazim film “Ćorkan i Švabica” koji mi je i dalje jednako odbojan. Vjerojatno sam se različitih vrsta tragičnih komedijaša i čudaka kao Ćorkan dovoljno nagledao u životu, možda čak i nekada davno na snimanju tog filma. Mada je studio Sutjeska filma do temelja izgorio u mom sjećanju hodnici su i dalje svježe prefarbani, u njima dječak baca kapu u zrak a sredovječan čovjek razočarano sam objeduje. Premotavam film na scene iz cirkusa i uskoro pronalazim svojih par sekundi u kojim mali plavokosi “glumac¨ u mornarskom odijelu protrčava ispred cirkuske publike. Kapu očekivano nema na glavi i to, naravno, sada nikome više nije važno osim meni.
Copyright Zlatan Nezirović 2021

26.01.2021.

Vikendica

Početkom osamdesetih moji roditelji kupuju dunum i pol livade na Gornjem Kotorcu od krupne udovice teta Arzije iz sela Donji Kotorac. Kako njena njiva graniči sa našim placom često je pokupimo autom kada vikendom prolazimo kroz selo. Dok sporo napredujemo po lošem makadamu ona se tugaljivim glasom uvijek iznova žali što nam je zemlju u vrijeme inflacije dinara budzašto prodala. Otac me poslije uvjerava da je to uobičajeno, prodaja je slatka samo dok se pare ne potroše a poslije čovjeku bude žao.
Nakon što je kupovina zemljišta ozakonjena odnosi između nas i teta Arzije postepeno zahlađuju. Podižemo ogradu oko našeg posjeda i više se ne zaustavljamo u Donjem Kotorcu da bi je poveli sa nama, primjećujem da otac vozeći kroz selo možda čak malo i ubrza prolazeći ispred njene kapije. Kako je teta Arzija u autu sjedila pored mene šireći težak vonj štale tiho likujem zbog razvoja situacije.
Otac je ljubitelj vesterna pa naš sada već uredno ograđeni komadić livade zove „ranč“. Na ranču u početku nema ničega osim kruške koju je na divljakušu nakalemio mamin dajdža i drvenog stola sa klupama na kojem držimo veliki plastični kanistar sa pitkom vodom. Nepromišljeno se žalim na dosadu pa me roditelji upošljavaju plijevljenjem omražene bašte luka, salate i krompira. Kada im kažem da smo za cijenu oranja, frezanja i troška goriva za dolazak na imanje mogli kupiti vagon povrća oni raspravu zaključuju konstatacijom da naša zelen nije prskana pesticidima kao ona na pijaci, pa je stoga valjda vrijedna svakog troška, truda i patnje.
Mrzim odlazak na ranč i duge dosadne sate na neudobnoj drvenoj klupi. Pomisao da moji drugovi vikende provode igrajući basketa ili prekucavajući video igre ne čini puno lakšim čak ni miris roštilja koji otac u bijeloj potkošulji agilno raspuhuje komadom presavijenog kartona. Sa mesom će biti poslužen i svježe ubrani neprskani luk, roditelji će ga hvaliti na sav glas pokušavajući da me odobrovolje a ja ću samo gledati ispred sebe i bez komentara kao neki jarac mrzovoljno žvakati zelene liske.
Dugo najavljivana vikendica se počinje graditi baš one godine kada je brat u JNA pa sav posao pada na oca i mene. Moj zadatak je da pomažem majstorima i sada se više od mene ne očekuje da budem na imanju samo vikendom već skoro cijelo ferije od jutra do mraka. „Nađi se majstorima pri ruci!“ - otac mi je ozbiljnim glasom zapečatio sudbinu tog ”sweet sixteen” ljeta promovirajući me u pomoćnog radnika. Da stvar bude još teža za prihvatiti, kako smo se dosta istrošili rečeno mi je da te godine po prvi put nećemo ni na more.
”Dabogda izgorila!” - tiho u autu proklinjem vikendicu kroz zube, dovoljno glasno da me roditelji čuju a opet ne toliko povišenim tonom i prkosno da bih dobio šamarčinu. Onda mi govore da se malo pretrpim, da pokušam zamisliti kako će sve divno izgledati kada bude dovršena. Umjesto toga zamišljam je u dimu i plamenu.
Naizgled potpuno otporna na moje kletve vikendica je te godine od temelja do krova ugrubo sagrađena kilometrima daleko od prvog priključka za struju u slijepom kraku lošeg makadama Gornjeg Kotorca. Tek godinu prije rata su je roditelji uspjeli dovesti u stanje da se u njoj makar može prespavati ali tada sam već bio dovoljno velik da me se više nije moglo natjerati da idem sa njima. Brat i ja smo po prvi put počeli uživati u vikendici barem tako što smo isprativši roditelje na ranč imali stan za sebe. Otac se u kasnu jesen 1991 sa vikendice vratio zabrinut i rekao mi da je neko na drvenom prozorskom okviru urezao krst sa četiri slova ”S”. Gledam ga dugo i očekujem neko rješenje od njega, odmahuje rukom uznemireno, dolazi zima kada se svakako ni ne ide na ranč.
Sa ranim proljećem je počeo rat i naše imanje je zaglavilo u neprijateljskoj teritoriji. Od jednog komšije koji je sa linija Armije BIH izviđao taj teren saznajemo da se tenk VRS-a trajno parkirao ispred naše vikendice. Vjerojatno radi dobrog pogleda na Butmir, Dobrinju i Sokolović koloniju ranč postaje strateški važna artiljerijska točka. Kada komšija kaže da se iz dimnjaka puši dim otac se nervira i iz nekog razloga ga posebno ljuti to što im je ostavio peć i uredno naslagana drva.
Fitilj kletvi koji sam potpalio sa šesnaest godina dogorio je u zadnjim danima rata kada je posada tenka povlačeći se sa položaja zapalila vikendicu. Nisam je nikada vidio ni kako gori ni nakon toga ali nema potrebe jer sam taj plamen nekada davno sam prizvao i ta mi je vatra dobro poznata. Mada sam, kada je otac već preselio, stalno govorio da se ne treba ići jer je možda minirano, mama je samo jednom sama otišla bez da mi je uopće rekla. Kaže da je zgarište pokrio korov a dajdžina kruška narasla do nevjerojatne visine i o tome više nikada ne pričamo.
Copyright Zlatan Nezirović 2021

28.12.2020.

Faris

Fare je moj najbolji prijatelj, a i ja sam njegov što je u djetinjstvu kristalno jasno.
Učiteljica nas je sastavila da sjedimo zajedno jer je on primjeran đak a ja čista suprotnost. U prvoj smo klupi do vrata, on na lijevoj a ja na desnoj stolici što će se pokazati bitnim. Uskoro mi se popravljaju ocjene i dalekovida učiteljica hvali njegov pozitivan utjecaj, a zapravo se radi o tome da Fare ima čitak rukopis i piše lijevom rukom pa je od njega sa moje desne strane klupe lako prepisivati.
Faris je bucmast i od fizičke aktivnosti se brzo počne znojiti šireći miris na koji sam navikao i ne smeta mi. Kada su u školi vakcinacije on bolničarima kaže da ima hipogamaglobulinemiju i odmah može izići iz reda, trenutačno tu kompleksnu riječ učim napamet za slučaj da poželim nekada u budućnosti izbjeći bolno ubadanje iglicom u rame. Živi u stanu punom bijelog svjetla na Mejtašu, jedinac je pa ima cijelu sobu punu igračaka samo za sebe. Konačno sam našao nekoga ko za razliku od raje pred zgradom voli naučnu fantastiku pa se igramo Svemira 1999 i Blejkove sedmorke. Sa potpunim povjerenjem priznajem ko mi je simpatija u razredu a i on govori meni, jednom se dogodilo da nam se obojici sviđa ista curica pa naizgled u duhu očuvanja prijateljskih odnosa obojica odustajemo od nje. Pravimo se neupućenim da je ona zapravo zaljubljena u visokog dječaka tamnijeg tena kojeg, naravno, zovemo Mugabe.
U osamdesetim u naše živote dolaze nastavnici i razredna koja se često žali da joj je naš razred zasigurno uzeo pola života. Nama, opet, pola života uzima 8-bitni svijet Faretovog ZX Spektruma. I u snu i na javi proganja me zarazna muzika igre Manic Miner, kada ne igramo onda u zamišljenom svijetu moje imaginacije skupljam ključeve i preskačem neprijatelje.
Fare upisuje srednju medicinsku a ja veterinarsku, nastavljamo se družiti ali kako vrijeme prolazi sve rjeđe. Zapanjuje me da odlikaš od kojeg sam prepisivao cijelu osnovnu više nije među najboljim đacima, pušta kosu i upada u neko cinično žensko društvo budućih medicinskih radnika. Lagano se hladi za te neke djetinjaste stvari, naučnu fantastiku i video igre čiji ću ja konzument ostati zauvijek. Kada se i vidimo sve je manje zajedničkih interesa i nemamo o čemu da pričamo. Konačno smo izgubili svaki kontakt negdje nakon kraja srednje škole, znam da mu je jako teško palo to što nije uspio upisati medicinu ali imam drugog najboljeg prijatelja pa Farisa nikada ni ne pitam kako je.
Neko mi je rekao da je početkom rata otišao u Split a nakon toga u Ameriku, jedini je čovjek o kojem apsolutno nikakav trag postojanja za sve ove godine nisam uspio pronaći na internetu. Pitam se šta radi i kako izgleda. Možda profurava neki teški off-grid stil života pa ga nema online? Znam da bi me komunikacija sa njim povezala sa dječacima kojih više nema ali možda je i bolje da neka vrata koja smo nekada davno odlučili zatvoriti ostanu zaključana. Bez obzira na to koliko smo neprijatelja preskočili i ključeva zajedno skupili u spektrumovom svijetu od 15 boja.
Fare je za mene totalni stranac, a i ja sam za njega što je i u ovim zrelim godinama kristalno jasno.
Copyright Zlatan Nezirović 2020

21.12.2020.

Mali ratni razgovori

U drugoj polovini rata mama je na teritoriji koju samo mi nazivamo slobodnom, a brat na onoj prekooceanskoj koju baš svi zovu američkom. Rahmetli otac i ja smo u Sarajevu, neki put se ne vidimo danima pa se štura komunikacija svodi samo na poruke u smeđem UNIS rokovniku na kuhinjskom stolu. Vraćam se usporen iz noćne smjene i oca zatičem već na vratima spremnog da ide u kasarnu. Gleda na sat pa odlučuje da još malo ostane, vapi za društvom i razgovorom, pita me vedro hoćemo li ”pripucati”. U ratnom žargonu naše neimaštine to znači na tozu već ispijene kafe skuhati još jednu praveći time takozvani ”pripuc”.
Neko vrijeme u tišini uvlačimo dimove cigarete zagledani u fildžane razvodnjene tekućine koja i dalje miriše kao kafa. Otac mi kaže da ne zaboravim podići hljeb i da pratim je li stigla humanitarna pomoć, ako dođe komšija Zijo da mu kažem da će se otac vratiti iz jedinice za tri dana. Na balkonu je šerpa sa lećom koju je skuhao, a kako je stavio i malo mesa iz konzerve uvjerava me da je ispala sasvim dobro. Trebam je pojesti inače će se pokvariti.
Potvrdno klimam glavom i čini se da mi više nema šta reći.
Onda, kao da se nečega dosjetio, kaže mi da je išao po vodu što je podvig epskih proporcija za stanare jedanaestog sprata u neboderu bez struje. Bilo je nešto ostalo u kuhinjskim posudama ali je poželio napiti se svježe vode, eto makar toliko sebi da ugodi. Povezao je kanistere vojnim opasačem i krenuo prema kući iznad ulice Fuada Midžića koja je u bašti imala bunar da natoči vodu, bio je spreman koliko god treba čekati u dugom redu. Na pola puta je počelo granatiranje pa se sklonio u neki haustor na Breki, sva auta što su vozila ranjene dolazila su iz pravca Fuada Midžića pa je shvatio da nije pametno dalje ići. Umjesto toga se oprezno spustio do bolnice i satima tražio vatrogasnu cisternu za koju zna da barem jednom dnevno dolazi. Stigla je konačno neočekivano na traumatologiju, poslije divljeg stampeda preko cijelog bolničkog kruga dugo se gurao sa gomilom nervoznog i žednog naroda. Taman kada je došao na njega red nestalo je vode i cisterna se odvezla. Kaže mi da se noseći prazne kanistere kući naslonio na neki zid i plakao poželjevši da je mrtav.
Ne znam šta bih rekao pa opet sjedimo u tišini, a otac nam obojici pažljivo sipa još po pola fildžana pripuca. Ispušio je cigaretu do samog filtera, gasi je i onda počinje da se sprema. Preko njegovog ramena vidim da mi je na stolu pored UNIS rokovnika ostavio tri cigarete. Na vratima napominje da ne zaboravim pojesti leću iz šerpe na balkonu, sasvim dobro je ispala i sa ono malo mesa koje je stavio. Šteta bi bila da se pokvari.
Silazi niz mračno stubište držeći se za gelendere, njegovi koraci i kašalj odjekuju sa donjih spratova kao iz nekog dubokog suhog bunara.
Malo kasnije oca vidim sa prozora iz kuhinje, asfaltni lijevak sa Koševa nježno ga uvodi u crnu rupu tunela na Ciglanama. Njegovo vrijeme ističe i već za par godina će majci na rukama preseliti od raka ali ja to još ne znam i razmišljam samo o tome kako rasporediti tri cigarete da traju cijeli dan. Šerpe na balkonu sam se sjetio tek sutra kada se leća već pokvarila ali to mu nisam nikada priznao.
Copyright Zlatan Nezirović 2020

19.12.2020.

Dženana building

Moj prvi stan u Emiratima je na petom spratu oronule zgrade sa plavim neonskim znakom ”Jenana building”. Glomazna slova natpisa okrenuta su više prema gore nego ulici tako da se noću oko njih roje oblaci mušica i čini se da plavo svjetlo na nebu doziva Betmena u pomoć.
Kako je jedna od prvih stambenih građevina u Abu Dhabiju taksista zna gdje se nalazi, izlazim na užarenu ulicu sa velikim ruksakom i dvije torbe. Iza mene je u Bosni ostao roditeljski dom uokviren UNHCR najlonima umjesto prozora, ispred mene betonska kocka po kojoj je neko pohabane klima uređaje neuredno povezao mrežom zamršenih cijevi i kablova. Još je rano proljeće a već se od sparine ne može disati, pitam se gdje sam došao i kako će tek izgledati ljeto.
Kroz staklena zamagljena vrata ulazim u stubište, osjeća se kiselkasti vonj ustajalog znoja i slatkasti miris egzotičnih začina istočnjačke kuhinje na koji ću se vremenom sasvim navići. Curice u arapskoj nošnji se igraju sa mačkom koja nezadovoljno tuli a somalijski dječaci grlato viču neumorno tabanajući stepeništem. Pozivam klimavi lift praćen radoznalim pogledima, poslije saznajem da sam jedini bijelac. U ovoj kompleksnoj višerasnoj zajednici album Discipline Kičme ubrzo postaje poznat kao muzika bijelog vraga sa petog sprata.
Na broju 53 pažljivo otključavam vrata. Već u pola koraka sa praga mogu zakoračiti u trofazni rešo sa dvije električne ringle ispod kojeg je minijaturni frižider. Prilagođavam se trenutno, u novom domu cipele se skidaju u kuhinji. Pored rešoa je plitka sudopera u koju jedva staju tanjur i dvije čaše, žućkasta voda pršti na sve strane pa brzo zatvaram slavinu.
Desno je toalet, pored wc šolje bez poklopca tu je još kabina za tuširanje i starinska Hitachi veš mašina koja se puni odozgo. Kako ćošak masivne sprave sa zadnje strane solidno zalazi u tuš kabinu uvijek je isključim iz zida prije nego se kupam da me ne bi ubila struja.
Lijevo od kuhinje je soba u koju jedva staje krevet i zelenkasti stakleni stol sa dvije stolice, oljušteni ormar je ugrađen u zid i iz njega se osjeća vlaga. Konačno spuštam prtljagu iz ruku, u komadu ogledala na zidu gledam svoje zabrinuto lice, ja imam šarene oči - novac neće doći. Život prestaje biti avantura i uskoro ću ruksak zamijeniti koferom. Naslanjam čelo na prozor prljav od žućkastog pijeska, preko oronulog klima uređaja vidim bogati mramorni grad koji mi luksuznim vitkim neboderom pokazuje srednji prst.
A onda je došlo ljeto.
Ni traga svježine u istočnom pustinjskom vjetru, zidovi u Dženani se danju griju a noću zrače temperaturama visoke peći. Palim nikada servisirani klima uređaj koji u nepravilnim ciklusima glasno brekće kao agregat ili zavija poput cirkulara. Soba se poslije nekog vremena pristojno rashladi ali je sa tolikom bukom nemoguće oka sklopiti. Noćima stoga spavam sa ugašenom klimom dok me vrućina ne probudi potpuno mokrog u krevetu, a potom bezuspješno sa čepovima u ušima pokušavam zaspati dok uključeni uređaj glasno testera imaginarne balvane pod prozorom.
Na petom spratu egzorcizam bijelog vraga ognjem i cirkularom traje mjesecima.
Pustinjske vrućine i spavanje u kratkim etapama ostavljaju traga brišući jasnu granicu između jave i sna. U mekom bijelom svjetlu gube se kontrasti i oštrina slike, na poslu mislim da sanjam a noću u krevetu mi se čini da sam potpuno budan u svojoj sobi u Sarajevu. Lažem majku da sam ustao i da se spremam za školu, ovo iskustvo mi doživotno deformira spoznaju realnosti.
Jedan dio mene je iz Dženane izašao početkom jeseni, drugi komad bijelog vraga je opet ostao doživotno zaglavljen u betonskim zidovima i još uvijek strahuje da novac neće doći. Betmen se nikada nije odazvao, za par godina zgrada je srušena a na njenom mjestu podignut visoki neboder koji nekim drugim vragovima pokazuje srednji prst.

Copyright Zlatan Nezirović 2020

15.12.2020.

Sleepless in Niš

U kantini sam proždrljivo progutao konzervu sardine a onda se natjerao da popijem još malo bljutavog čaja. Vrele gutljaje tog zašećerenog biljnog ekstrakta ćelavi Dalmatinac ludih očiju iz trećeg voda često uspoređuje sa mazivima za čišćenje puške a mi potvrdno klimamo glavom izbjegavajući njegov pogled. Pada mi glava od pospanosti, cijelu noć sam dežurao na ledenoj vjetrometini hodnika ispred spavaonice.
Poslije doručka desetari nas postrojavaju na asfaltiranoj pisti ispred kuhinje a onda se mlađi oficiri uglavnom bezrazložno deru na utegnute vojne formacije što je u JNA uvijek označavalo početak jutarnje obuke. Kao zombi radim što mi se kaže. Iz autopilot moda stižem primijetiti da su dani okraćali, jutra postala maglovita a neki oštri vjetar se zlokobno kovitla sa Nišave. Svako malo pogledam ručni sat čiji sam ekran izgrebao pužući na taktičkoj obuci, u glavi tromo računam koliko još mogu izdržati budan. Umjesto popodnevnog odmora dobili smo skupljanje mokrog lišća sa zelenih površina, maštam o svom krevetu i po pravilu službe složenoj posteljini.
Noć konačno pada, sa novootkrivenim entuzijazmom obavljam ličnu higijenu. Ustreptao od sreće oblačim čist veš i pidžamu, u krevetu grlim jastuk i zatvaram oči. Duboko dišem, osjećam da mi se cijelo tijelo opušta, na granici sam između sna i jave.
A onda se vrata spavaonice treskom otvaraju, pale se svjetla i jedan desetar dubokim glasom urla: ”Ustaj vojsko!” a drugi piskutavim nalik sireni za opću opasnost: „Uzbuna, uzbuna!”.
Ne mogu vjerovati, okrećem se što dalje od tog užasa na drugu stranu ležaja koji se iznenada počinje divlje propinjati. Desetar mi ljulja krevet i urla prostote na uho, ćelavi Dalmatinac nas sa strane obojicu strogo gleda.
Ustajem i počinjem se oblačiti, kažem sebi da će nas samo postrojiti na pisti i vratiti u spavaonu. Već se to dešavalo, nekakvo kao vježbanje borbene gotovosti. Obećavam izbezumljenom sebi da sam za petnaest minuta nazad u krevetu, pola sata u najgorem slučaju.
Na pisti smo postrojeni u punoj borbenoj opremi, desetari rade inspekciju, svi čekamo voljno da se vratimo u krevet. Umjesto toga dolazi komanda za pokret i strojevim korakom krećemo prema izlazu iz vojnog aerodroma Niš. Kažem sebi sigurno ćemo samo obrnuti krug oko kasarne i vratiti se nazad. Po mrklom mraku u koloni pratimo ivicu autoceste prema Aleksincu, poneki automobil ili kamion prođe i osvijetli nas za tren. Spavaonica ostaje iza nas, više ne znam šta sebi da kažem osim da ne može gore od ovoga.
Razvoj situacije me opovrgava, počinje padati kiša. Neko se u povorci nervozno nasmijao, vodstvo sa čela naređuje tišinu u stroju. Sasvim sam mokar i puna ratna oprema počinje da mi žulja ramena i leđa pa provlačim prste ispod vlažnih ledenih kaiševa. Opet sebi neoprezno kažem da zasigurno više ne može gore.
Tada nas čelo kolone pod oštrim uglom skreće sa ceste u neko mračno brdo. Uspon postaje sve strmiji, kližemo se po blatu psujući, dok hodamo osjetimo miris livade a kada padnemo na koljena vonj mokre zemlje. Teško dišem, gubim pojam o vremenu, ledena kiša ne prestaje da pada.
Na vrhu brda, na izrovanoj poljani punoj bara čeka nas svjetlo farova pinzgauera. Desetari ulaze u njega a nama naređuju da dižemo logor od mokrih šatorskih krila na našim rancima. Prvo se tupo zagledamo a onda promrzlim rukama podižemo nekakav otužni nefunkcionalni kamp. Mokar sam do gole kože, sjedim zgrčen na vlažnom rancu u tom nazovi šatoru koji prokišnjava i tresem se od hladnoće. Na tren kao da malo zaspem a onda me probudi drhtavica, ne usuđujem se više reći da gore ne može.
A onda osjetim da sam ukočen, sve me boli, moram se protegnuti pa oprezno izlazim iz šatora. Kiša je prestala, napolju sviće maglovito jutro. Makedonac iz drugog odjeljenja u kupaćim gaćama i plastičnim papučama šljapka po blatu. Veselo odbija dimove cigarete i preskače barice prljave vode. Bizarno.
Sve bih dao za šolju vrelog bljutavog čaja.

Copyright Zlatan Nezirović 2020

07.12.2020.

O potopljenim brodovima

Neka bude od mene barem da ne lupam po tastaturi kada ovo pišem. Nema smisla krhati prstima po zamršenom sjećanju na čika F. jer on više nema svog glasa i već decenijama kao slomljen brod tone u tamno-zlatnu ilovaču groblja u Vlakovu. Zato kuckam tiho, možda se zvuci poput isprekidanog Morseovog koda prenose i preko kontinenata pa uznemiravaju kapetane što zatvorenih očiju navigiraju u noći bez zvjezdanog neba?
Čika F. je bio vršnjak mojih roditelja, visok i suh komšija u uvijek zgužvanom plavom odijelu i bijeloj košulji koja je pamtila bolje dane. Prstima požutjelim od duhana pozvati će lift a mi ćemo se dječje lukavo praviti zauzetim vezanjem pertle da ne bi ušli sa njim. Čika F. je tih i sasvim bezopasan pijanac ali stalni smrad alkohola iz njegovog daha je nepodnošljiv. U tim godinama najbolje ćemo pamtiti one razgovore koje odrasli nisu željeli da čujemo i iz njih najviše naučiti. Pa tako za njega saznajemo da je bio perspektivan kadar Energoinvesta a onda ga je žena ostavila, pričale su komšije nedovoljno tiho gledajući ga kako bezuspješno pokušava otključati ulazna vrata stubišta. Šta god da se sa čika F. poslije dešavalo za njegovu propast će zauvijek biti optužena bezdušna žena što ga je napustila. Valjda poput saobraćajnog udesa u kojem je uvijek kriv onaj koji pobjegne sa mjesta nesreće. Čika F. će ostati bez posla i početi financirati čašice letargije i flaše zaborava izdavanjem stana u kojem je živio. Stoga na vrhu neboderskog stubišta u jedan ćošak navlači nekoliko kartona i počinje tu spavati, njegovo hrkanje zvonko odjekuje otvorenim akustičnim stepeništem, komšije se zabrinuto pitaju gdje ide u toalet.
Ljetni je dan, dosađujemo se na parkiralištu, čekali smo raspust a sada ne znamo šta bi od njega. Čika F. dovodi milicija toliko pijanog da ne zna za sebe i pita nas gdje stanuje a mi željni skandala rado se nudimo da pokažemo. Na vrhu nebodera se milicioner prvo čudi, a onda kada mu potvrdimo da tu čika F. spava, gura ga od sebe prema kartonskom ležaju baš kao da mu je u trenu postao dodatno odvratan. „Pa izvolite onda druže F.“ – milicioner se glasno smije a mi djeca povlađujemo debeloj i brkatoj vlasti veselo njišteći poput magaradi. Koliko god puta da na VHS-u sjećanja premotam traku uvijek vidim slomljenog čovjeka koji liježe na karton i umorno okreće leđa cijelom svijetu što je i dalje na nogama. A ja se u baš svakom pregledu i dalje smijem. Kako rekoh, neka bude od mene barem da ne lupam po tastaturi...

Copyright Zlatan Nezirović 2020
04.12.2020.

Ko prvi trepne izgubio je igru

Da možda pažljivo, kao za kakav popravni pismeni ispit, iskinem dvolisnicu iz sredine sveske pa napišem da samoća zapravo nikada nije nijema?! Budi me u rano nedjeljno jutro teškim brektanjem dostavnih kamiona pa otvaram oči u garsonijeri na Bešiktašu, četiri zida u kojim je moje samo ono što mi je žena pažljivo složila u dva tamno plava kofera. U nečijoj tuđoj džezvi stoga ću praviti kafu a potom je piti gledajući crno-bijele slike nepoznatih ljudi na zidovima. Vremenom im dajem imena i izmišljam životopise: gospodin Ruzgar, rano ostao udovac, bez djece, možda konzervativan nastavnik fizike u državnoj školi. Na ostalim slikama je više ljudi jedino on sasvim sam na sivoj željezničkoj stanici pije čaj. Baš kao i ja kafu. Nudim ga cigarom a on oštro odmahuje rukom i dalje strogo zagledan u nekoga iza mene.
Usamljenost će me potom uzeti za ruku i izvesti napolje. Spuštam se niz strme ulice preko Yildiz parka prema moru. Dok šetamo trudeći se da ne nalikujemo na turiste samoća mi se glasno obraća turskim jezikom koji ne razumijem, vuče za rukav, upire prstom u izloge radnji, gura mi glavu u bakrene sahane kuhanih jela. Samoća i ja taj naš nedjeljni ručak bez ustručavanja kusamo istom kašikom, možda ćemo se kao zaljubljeni par i slikati za socijalne mreže. U nautičkom muzeju onda gledamo starinske brodske topove različitih kalibara, nekoj djevojčici je kao đule ispala kugla sladoleda. Pomisliti ću na svoju djecu koju često pozovem na Skype konferenciju a ne znam šta da pričamo. Neka slobodno okrene glavu od teškog zahrđalog sidra svako ko misli da mu je zapravo bačeno na prsa i strahuje da bi ga moglo povući u hladne bosforske dubine. Samoća i ja smo umorni od užurbanih ljudi koji u ovom bučnom danu imaju neki cilj, želimo se osamiti. Do garsonijere na vrhu brda stižemo zadihani, dočekuje nas bezrazložno crveno nebo. Možda ga je neko dok nismo gledali dobro našamarao?
”Je li je neka razbibriga na televiziji?” – predlaže samoća dok pod vječito budnim okom gospodina Ruzgara pravim sendvič sa kiselim krastavicama. Poslušno uzimam daljinski. Na kraju ću leći u krevet, samoća do mene na jastuku sa lijeve strane. Gledam je pažljivo do kasno u noć a ona mi uzvraća pogled. Ko prvi trepne izgubio je igru.

Copyright Zlatan Nezirović 2020
03.12.2020.

Za generaciju koja raste

Prije rata eurokrem se prodavao u različitim ambalažama. Najmanja pakovanja u prozirnim plastičnim posudicama od nedovoljnih 25 grama ili nešto pristojnijih 90 grama su uglavnom birali najmlađi kupci. Popularnost tako zapakovanog eurokrema u našem granapu objašnjavam odstupanjem od nepisanog pravila da se u raji slatkiši dijele. Zvuk otvaranja kesice bombona je ekipa ispred nebodera čula i kroz najglasniju svađu da li je bio faul, ”enac” ili penal. Znajući da će slatkiš privući neželjenu pažnju, diskretno se napuštalo društvo i išlo kući jesti keks, čokoladu ili bilo šta drugo izuzev eurokrema. Manja pakovanja eurokrema je sa druge strane bilo gotovo nemoguće dijeliti, dolazila su sa jednom plastičnom kašičicom pa je uživalac mogao pred svima bezbrižno lickati ubadajući je odmjereno čas u tamnu čas u svijetlu smjesu. Oborene glave zagledan u dijagonalne poteze kašičicom i nepravilne geometrijske oblike na površini slatke kreme osjećam poglede na sebi ali to je sasvim uredu. Ovaj put neka oni gledaju mene a drugi put ću ja njih. Kasnije ću shvatiti da društveno prihvatljivo često nije isto što i uredu mada to ništa ne znači. Dignite ruku svi vi loši đaci iz zadnjih klupa ako mislite da me ta spoznaja mijenja i da ću pred pogledima pratitelja odustati od lickanja slatkih kašičica uspjeha na socijalnim mrežama?!
Ovaj put neka oni gledaju mene a drugi put ću ja njih…
Veća ambalaža eurokrema od tih plastičnih pakovanja je bila staklena čaša čiji kodeks konzumiranja je pripadao samo kućnim interijerima i u kojoj se poslije sasvim dobro mogla umutiti narandžasta Cedevita ili plavi Fruktalov sok od borovnice. Kupovale su je naše praktične majke i još mnogo godina nakon što Jugoslavija i eurokrem nestanu iz naših života te čaše će se iznova ukazivati na teško dokučivim vrhovima ugradbenih ormara ili u sudoperama povoljno iznajmljenih jadranskih apartmana. Neki put čak i sa djelomično sačuvanom etiketom. Najveće pakovanje eurokrema u staklenoj tegli se kupovalo jednom mjesečno a naše i tu praktične majke su u njima kiselile kupus, krastavce ili paprike. Etiketu eurokrema na tegli kakve turšije sam uvijek smatrao neprikladnim i neukusnim dodatkom koji zbunjuje čula. Velika staklenka eurokrema je trebala trajati mjesec ali teško da je kod nas potrajala i par dana. Moj brat i ja ga nikada nismo mazali na hljeb već napadali velikim supenim kašikama koje su u slatkoj masi ostavljale duboke ožiljke. Pričalo se da u nekim skladnim porodicama jedan član domaćinstva više voli tamni a drugi svijetli dio što kod nas nije bio slučaj. Ja sam više volio tamnu kremu a on podjednako obje pa često razmišljam kako da tu spoznaju upotrijebim u svoju korist.
U nekoj sam sarajevskoj samoposluzi prije par godina i dok moji potomci skidaju nutelu sa police ja gledam sada poprilično neuglednu plastičnu kanticu eurokrema. Djeca me pitaju šta je to a ja im odgovaram: ”To je za generaciju koja raste… bez nutele!“

Copyright Zlatan Nezirović 2020

Stariji postovi

Bazeni adaptivne varijabilnosti
<< 03/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
666

Powered by Blogger.ba