Bazeni adaptivne varijabilnosti

Dobrodošli na blog na kojem objavljujem svoje kratke priče, svaki komentar je dobro došao.


08.02.2021.

Statist i Švabica

Sa deset godina sam oduševljeno prihvatio ponudu da „glumim“ u TV filmu, poslije se otkrilo da ću zapravo samo statirati ali tada još nisam shvaćao razliku između ta dva angažmana. Moje ishitreno hvalisanje o nastupu na malom ekranu rezultiralo je nadimkom „glumac“ koji se od tada godinama lijepio za mene u kontekstu koji najčešće nema nikakve veze sa sedmom umjetnošću.
Na okupljanju prije snimanja Neki faktor na filmu je rekao da se projekt zove „Ćorkan i Švabica“ što ne samo da je mom dječjem uhu zvučalo prilično bezvezno, već nije ni obećavalo priželjkivani ratni spektakl. Poslali su nas u garderobu Sutjeska filma, užurbana žena me je ozbiljno odmjerila od glave do pete i iz prostorije pune odjeće svih boja i veličina izvadila dječje mornarsko odijelo koje mi je besprijekorno pristajalo. Dok sam se oblačio lav, iz obližnje Pionirske doline, je zbog nečega glasno negodovao, sredovječan čovjek u kostimu bosanskog seljaka je rekao da možda i on hoće u film na šta se tek poneko reda radi nasmijao. Bunim se što moram sa odijelom nositi i mornarsku kapu ali žena u garderobi me prvo uvjerava da mi dobro stoji a onda iznervirano govori da ima da je nosim i tačka, istjerala je ona svoje i sa većim zvijezdama od mene. Kako odurnu kapu barem ne moram stavljati na glavu dok snimanje ne počne ona će mi cijeli dan biti nepotreban teret u rukama i od dosade ću je često bacati u zrak kao da sam diplomirao na američkom koledžu.
Konačno ulazimo u studio dekoriran nalik unutrašnjosti cirkuskog šatora čime stvari postaju barem malo zanimljivije, pozornica je osvijetljena i nas statiste usmjeravaju u polumrak prostora za publiku. Sjedimo na drvenim klupama, iznad nas su obješeni fenjeri jer se radnja filma dešava početkom 20. vijeka, kako dosta kasnije iz pripovijetke saznajem, u neimenovanoj bosanskoj kasabi bez struje. Šaljivdžija iz garderobe opet ispaljuje neku dosjetku ali ovaj put biva u startu oštro sasječen od Nekog faktora na filmu. Po načinu kako je komedijaš doveden u red vidimo da je nisko u produkcijskoj hijerarhiji, zapravo obični statist kao i mi. Od tada se više nitko ni uljudnosti radi ne smije njegovim dobacivanjima pa se počinje postiđen osamljivati, neko od odraslih podsmješljivo primjećuje da mu odjeća seljaka baš dobro pristaje.
Na scenu dolaze klaunovi koji ispred kamere bezbroj puta izvode istu predstavu, Neki faktor na filmu nam pri svakom ponavljanju govori da se glasno smijemo što vremenom postaje pomalo zabavno. Imao sam i tren slave kada mi je rečeno da protrčim ispred kamere što sam za razliku od klaunova iz prve sjajno uradio pa kadar nije trebalo ponavljati. Neki faktor na filmu je rekao: “Bravo mali!” pa su me svi hvalili i tapšali po ramenima. Onda se opet nešto dugo čekalo pa smo ubijali vrijeme hodajući dugim hladnim hodnicima bez prozora, u mračnim uglovima prašinu su nakupljali različiti komadi scenografije. Nikome nije bilo dozvoljeno izaći iz studija jer nas je Neki faktor na filmu svaki čas mogao zvati nazad, izgubivši pojam o vremenu u jednom momentu sam kroz staklena ulazna vrata primijetio da napolju već pada mrak. Baš kada se činilo da ćemo pasti u nesvijest od gladi osjetio se miris hrane i napravili smo red ispred mjesta gdje se dijelio obrok. Stojećke smo pojeli vruće kobasice u pola somuna sa ljutim senfom izvanrednog ukusa, ohrabren time što se grupi naglo popravilo raspoloženje statista u kostimu bosanskog seljaka nam se stidljivo pridružio. Kao neko ko ima spremnu šalu čekao je da ga neko pogleda i primijeti a kako se to nije desilo uvrijeđeno je odlučio pojesti sendvič u drugom kraju hodnika.
Neki faktor na filmu nas je pozvao nazad na set, ponovo smo popunili prostor u publici i do kasno u noć uglavnom na komandu aplaudirali i trudili se da nas kamera ne uhvati u zijevanju. U polusnu sam se potpisao u veliku smeđu svesku tvrdih korica i blagajnik mi je odbrojio pare, kući stigoh u neke sitne sate čvrsto stežući u džepu kovertu sa prvim zarađenim parama. Dugo najavljivanu televizijsku premijeru ovog prilično tegobnog filma je odgledala cijela porodica, par sekundi u kojima majstorski protrčim ispred kamere nisu napravile veće turbulencije u svijetu šoubiznisa.
Četiri decenije kasnije na internetu pronalazim film “Ćorkan i Švabica” koji mi je i dalje jednako odbojan. Vjerojatno sam se različitih vrsta tragičnih komedijaša i čudaka kao Ćorkan dovoljno nagledao u životu, možda čak i nekada davno na snimanju tog filma. Mada je studio Sutjeska filma do temelja izgorio u mom sjećanju hodnici su i dalje svježe prefarbani, u njima dječak baca kapu u zrak a sredovječan čovjek razočarano sam objeduje. Premotavam film na scene iz cirkusa i uskoro pronalazim svojih par sekundi u kojim mali plavokosi “glumac¨ u mornarskom odijelu protrčava ispred cirkuske publike. Kapu očekivano nema na glavi i to, naravno, sada nikome više nije važno osim meni.
Copyright Zlatan Nezirović 2021

Bazeni adaptivne varijabilnosti
<< 02/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
667

Powered by Blogger.ba